Zajedno za SDP

< kolovoz, 2007  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Kolovoz 2007 (1)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Zoran Milanović - SDP

Linkovi
SDP
Marin Jurjević
Marija Lugarić
Nenad Stazić
Davorko Vidović
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

18.08.2007., subota

Novi blog

Hvala svima na praćenju i komentiranju. Žao mi je što nije bilo brže, ali novi blog je sada spreman. Vidimo se na Izborni dnevnik Zorana Milanovića. Ovaj blog više neće biti aktivan.
- 00:22 - Komentari (72) - Isprintaj - #

04.05.2007., petak

O Ivici




S Ivicom Račanom nisam se nikad ni mislio oprostiti putem bloga. To nije moj način. One kojima to jest, niti osuđujem, niti propitkujem. Dapače, mislim da su moje kolege blogeri iz SDP-a (Marin, Marija, Davorko i Nenad) to učinili na lijep način. Svatko od njih na svoj način.

Jedna druga stvar kopka me danima. U danima nakon smrti Račan je, paradoksalno, 'doživio' pravdu. Na žalost, nije je dočekao. O njemu su govorili najbliži suradnici koji su ,riječ po riječ, primjer po primjer, rušili sve stereotipe o njemu kao o sporom, neodlučnom, lijenom i nesposobnom političaru i državniku. Od autokrata i otmičara SDP-a postao je demokrat i rodonačelnik. Sve što mu se prišivalo, otpalo je.

To, naravno, mnogo više govori o njegovim kritizerima, nego o njemu. O njemu smo mi, njegovi suradnici i stranački prijatelji, znali sve što smo trebali znati. Naime, vidjeli smo. Vidio sam čovjeka koji svaki dan dvanaest i više sati stenje pod teretom odluka, kompromisa i dilema, čak i nakon prelaska u opziciju. Stranka nije trgovačko društvo, nije korporacija. Nije jednoznačna i jednodimenzionalna. Formalna vlast predsjednika suočena je s nizom institucionanih ograničenja.On nije Chief Executive Officer. Dobro je da je tako, ali to lomi čovjeka i emocionalno i biološki. Lomilo je i Račana. Pamtim razgovor s dvojicom uglednih zagrebačkih liječnika, negdje tamo početkom prosinca. Ivicu je taman počelo nesnosno boljeti rame, ali tome nitko nije pridavao osobit značaj. Ta dva korifeja medicine polako ulaze u životnu i profesionalnu dob kada nadobudnost ustupa mjesto ravnodušju, a zanos cinizmu. Medicinu počinju gladati novim očima, svjesni svih njezinih dosega, ali i nemoći. Koketiraju s transcedentnim. Tada su naveli Ivicu kao primjer čovjeka koji savršeno kontrolira stres i delegira ga svojem okružju, dok čuva sebe. Tumačili su to njegovom sporošću, beskonačnosću njegovih razgovora i sličnim primjerima. Svi oko njega će izgorjeti, jedino on neće – govorili su.

Na žalost, kobna zabluda. Nikada, u stvari, nisu s njim radili. Nisu vidjeli kako se prigiba i lomi. Račan niti časa nije dokoličario. Uvijek je bio totalno fokusiran na nešto. Uvijek. To ga je i dotuklo. Račanova apoteoza zakašnjela je pravda prema Ivici Račanu. Spora, prespora.

- 00:05 - Komentari (692) - Isprintaj - #

28.04.2007., subota

Iz života...

Prilično vjerolomno sam počeo. Nikako, baš nikako naći vremena za odgovore i novi post. Svaki dan do kasnih sati krstarim Slavonijom ili nekim drugim krajem, posjećujem zakutne varoši i vraćam se mrtav umoran, ali zadovoljan. Ima to sve smisla.

Riječ, dvije o sebi. Rođen sam u Zagrebu, 30 listopada 1966. godine. Nisam, dakle, tako mlad kao što se katkad sugerira. Odrastao sam u Zagrebu. Prvo na Trnju (kod Petlje), uz miris peći na kruta goriva koji se širio svake jeseni i zime, zatim na Svetom duhu na Črnomercu. Ako po nečemu pamtim djetinjstvo, to su sigurnost i zaštićenost. I puno smijeha i zabave. Mi smo klinci visjeli u grozdovima po haustorima i vežama; bili smo različitih ekonomskih, socijalnih i zavičajno-nacionalnih obilježja. Srbe sam prepoznavao po tome što su navijali za Zvezdu ili Partizan. Bilo ih je u mome razredu i na njih sam gledao kao na obične susjede, cure i dečke iz kvarta, koji se od mene ne razlikuju ni po čemu, osim po tomu što navijaju za rečene klubove i što im očevi uglavnom nose uniformu. Družili smo se s njima i oni s nama. Incidenata nije bilo. Zatupljujuća prividna sloboda naših roditelja, a u stvari puka nesloboda, nije nas se u početku ticala. Kasnije smo je, u ranim osamdesetima, počinjali osjećati i branili se od nje bijegom u ironiju, rock i ostale surogate. Nisam, što se glazbe tiče, posebno napredovao od tada. Evolucijski sam doživio sudbinu mnogih izgubljenih lanaca hominida. Ipak, osnovni DNA kod je sačuvan.

Pamtim kao danas povorku adolescenata kako hodočasti prema Zebri (Kulušiću), udaljenoj nešto više od kilometra od našega kvarta. Počinjao je Novi val, bila je godina osamdeseta. Nismo znali da se radi o prekidu višegodišnje letargije u koju su Zagreb i Hrvatska bili okovani kao u vječni led; općenito, nismo znali ništa. Osjećali smo i to je bilo dovoljno. Osjećali smo golu i golemu energiju Azre, Filma, Idola, Šarle, Orgazma i ostalih, ali prije svega Azre i Džonija.

Išao sam u srednju školu u zgradu na Rooseveltovom trgu, gdje se danas nalazi muzej Mimara. Izvorno je to bila Prva gimnazija, a u moje vrijeme Centar za upravu i pravosuđe. Nakon toga na faks, dvjesto metara dalje, na pravo. Nije mi išlo loše, ocjene uglavnom visoke, čak sam i Rektorovu nagradu dobio. Na zadnjoj godini (1990.) nas četvero išli smo u Haag, na Međunarodni sud pravde, na natjecanje iz međunarodnog javnog prava 'Telders', gdje smo u stvari bili predstavnici Jugoslavije. Konkurencija najjača sa Zapada. Prošli smo dobro, gornji dom. Još i tada, u travnju 1990., bili smo jedini iz srednje i istočne Europe. Nije bilo ni Čeha, ni Poljaka, ni Mađara. U svakom slučaju, jako iskustvo za mene.

A sada u šestu. Od škola sam još završio nekoliko diplomatskih (UN-ovu među ostalima), studirao sam na poslijediplomskom iz međunarodnog prava u Zagrebu (nisam završio) te diplomirao na poslijediplomskom studiju europskog i komparativnog prava na flamanskom Sveučilištu u Bruxellesu (V.U.B.). Radio sam u našoj diplomaciji jednaest godina, bio jedan mandat na službi u EU i NATO-u , bio pomoćnik ministra vanjskih poslova za mutilateralu (međunarodne organizacije), puno pregovarao i učio od boljih od sebe. Profesionalna diplomacija spada u one malobrojne profesije u kojim vrlo brzo imate priliku suočiti se s najboljima s one druge strane. U roku od nekoliko godina, pod uvjetom da nešto značite u vlastitoj službi, put vas neizbježno vodi na megdan Minotaurima diplomacije u Washingtonu, Londonu, Parizu, Berlinu i drugdje. Gledaš, učiš, malo posrćeš, pa te vuku za nos, ustaješ i tako u krug. Na kraju shvatiš da si narastao i dorastao. Oženiš se, dobiješ djecu i polako, polako počinješ biti nezadovoljan društvom u kojem živiš i namjeravaš živjeti do kraja. I poželiš ga mijenjati.

I onda odeš u politiku. Zašto, s kojim motivima te zašto je stranačka demokracija toliko važna – u sljedećem postu. Definitivno prije Praznika rada!

- 00:23 - Komentari (107) - Isprintaj - #

22.04.2007., nedjelja

Zajedno!

Za prvu objavu na blogu prenosim u cijelosti viziju koju sam objavio na SDP-ovom forumu na moj.sdp.hr

--------


ZAJEDNO!

Esdepeovke i esdepeovci,
Drugarice i drugovi,


Odlučio sam kandidirati se za predsjednika SDP-a. Spreman sam preuzeti odgovornost za sve što nas čeka u izbornoj godini i voditi SDP u pobjedu. Spreman sam zajedno s vama nastaviti graditi ono što nam je ostavio Ivica Račan. Želim vas okupiti sve i podijeliti s vama svoju viziju SDP-a. Znam da za to imamo pameti, srca i mudrosti.


1. Okupljanje - skriveni ocean snage


Pristupio sam SDP-u zato što vjerujem u pravdu, jednakost i slobodu. U poštenje, koje sam bio prepoznao u Račanu i vodećim ljudima Stranke. Ono što tada nisam mogao vidjeti bio je skriveni ocean članstva, ljudi koji žive za SDP. Sada kada znam čime SDP raspolaže, znam koliko daleko možemo.
Namjeravam okupiti sve koji žele sjesti za zajednički stol i udružiti volju i znanje da pobijedimo na izborima, da vodimo ovu zemlju i stvaramo društvo i zajednicu za svoju djecu, za unuke, za sebe. Društvo u čije ćemo temelje ugraditi tradicionalne vrijednosti socijademokracije bez kojih, vjerujem, nema uspjeha i napretka. Društvo koje će prepoznavati i usvajati progresivne ideje, prilagođavati se i napredovati. Društvo u kojem nitko neće biti napušten, ostavljen ili prepušten samomu sebi. U tomu vidimo razliku između društva i gomile. U tomu je razlika između SDP-a i ostalih.
Mi smo društvo - otvoreno društvo i trebamo svakog člana.


2. Pobjeda na izborima i SDP-ov Ugovor s Hrvatskom


Čitav život prije svega jest veliko putovanje, a ne cilj. Naše putovanje, međutim, ima cilj. Pobjedu na izborima.

Nikada nismo težili vlasti kako bismo pogodovali svojim članovima, niti smo bili svrha
samima sebi. Borili smo se za bolje, pravednije i solidarnije društvo. Tako će biti i ubuduće.

Prije više od pola godine okupili smo se na Sljemenu i odredili pravac kojim ćemo ići.
Dugačak smo put prešli zajedno i ne smijemo izgubiti cilj iz vida. Cilj je blizu. Pobjeda na izborima.

Pobjeda je važna za SDP i za Hrvatsku. Bez pobjede, Hrvatska ostaje talac HDZ-a. Ostaje talac prosječnosti i inercije, korupcije i autokracije. Mi nudimo zamah i napredak, odgovornost i poštenje, demokraciju. Ne pobijedimo li, sve ostaje isto.

Tu ne mislimo stati. Da bismo proveli i s građanima Hrvatske podijelili našu viziju društva i države, trebamo više od četiri godine. Zato ćemo ponuditi SDP-ov Ugovor s Hrvatskom. Ugovor koji ćemo građanima dati na ovjeru. Mi ne izdajemo jamstvene kartice kao čekove bez pokrića.


3. Susret generacija, sklad vrijednosti


SDP koji danas imamo i na koji smo ponosni, gradile su generacije. Generacija u mirovini, generacija koja se približava mirovini, aktivna generacija u naponu i generacija koja upravo nezaustavljivo dolazi. Vrijednosti na kojima je SDP građen iste su, nepromijenjene. Trebamo ih prilagoditi novim okonostima u našem društvu i u svijetu. U tome naporu nijedna generacija ne smije niti će biti isključena.

Najveći teret, međutim, ležat će na onima koji upravo ulaze u svijet rada i obitelji. Njihova odgovornost ne proteže se samo na SDP, već na čitavo hrvatsko društvo. Oni su prva generacija koja je realno uključena u vanjski svijet i koja ga razumije bolje nego ijedna prethodna. O njezinoj snazi i prilagodljivosti ovisit će uskoro snaga i vitalnost SDP-a i Hrvatske. Oni moraju nastupiti što prije.


4. Pravo na različitost


Demokracija bez socijalizma može opstati, ali nije naš izbor. Međutim, socijalizam bez demokracije ne može opstati. Tajna je u demokraciji. Ona je preduvjet socijalizma. Od mnogih demokratskih vrednota, pravo na različitost jedno je od temeljnih. Bez toga prava nema slobode, a bez slobode nema niti jedne od vrijednosti kojima težimo. Onoliko koliko štitimo različitost i manjinu u društvu i u našim redovima, toliko jesmo društvo.

Različitost po porijeklu i rođenju – vjerskom, etničkom, rasnom, rodnom – štitimo. Različitost u mišljenju i izboru – prihvaćamo i potičemo. U SDP je postojalo i postojat će pravo na drukčije mišljenje. Kada prestanemo misliti različito, prestajemo misliti u cjelini. Tada jedan misli za sve ostale. To nije SDP.


5. 'Jedan član – jedan glas' - novi iskorak, nova demokracija


Uvijek sam bio ponosan na razinu otvorenosti koje je postojala u SDP-u. Ljudi su govorili slobodno, a nisu ugrožavali zajedničke ciljeve. Velik broj uglednih članova nastupao je i govorio javno. Veći broj nego u drugim strankama; slobodnije i osobnije nego u drugim strankama. Nije bilo atmosfere straha, niti kulta nepogrešivog vođe To je nasljeđe Ivice Račana.
Stranci želim predložiti novi iskorak. Iskorak kojim svi dobivamo, a nitko ne gubi. U interesu snage i vitalnosti SDP-a.

Proces kandidiranja i biranja za organe SDP-a utemeljen je na tradicijskom obrascu većine
europskih radničkih i demokratskih stranaka. U međuvremenu, mnoge od njih otišle su puno
dalje. Prvi su krenuli britanski laburisti, a zatim mnogi na kontinentu. Izravni demokratski izbori stranačkih vodstava postaju stvarnost. Budućnost SDP-a je u novim oblicima demokracije. Moramo biti pioniri toga procesa u Hrvatskoj.

Moja je vizija da SDP u sljedećem ciklusu stranačkih izbora svoje organe, uključujući predsjednicu/ka, bira izravno, glasovima svih članova. Jedan član – jedan glas. To je teži put, naizgled nepoznat, ali dugoročno siguran i vodi nas daleko, jako daleko. Legitimitet izabranih bit će velik, a osjećaj uključenosti i pripadnosti esdepeovki i esdepeovaca još veći.

Demokratsko višestranačje u temeljima je ustavnog poretka u Hrvatskoj. Nažalost, političke stranke, neke s razlogom, nikada nisu imale niži ugled. Morale bi biti uzor. I ovoga puta imamo priliku dokazati da smo drukčiji, moderniji i hrabriji.


6. Tim za jaku Hrvatsku


Uvijek sam vjerovao da bez ideja i sustava vrijednosti nema prave politike. Politike kako je ja shvaćam – kao sustavnog rada na promjeni društva na bolje. Tako je to i u dvadesetprvom stoljeću. Bez pravih ljudi, pak, nema nikakve politike. Ljudi čine razliku.

Imamo ljude za jak tim i odlične programe za pobjedu. Imamo ljude u cijeloj Hrvatskoj koji žive i rade za SDP.

Okupljanje jakoga Tima za pobjedu na izborima samo je srce naše političke filozofije. Pojedinac može puno. Zajedno možemo sve. U takvom duhu želim voditi SDP.


Vaš Zoran

- 16:56 - Komentari (235) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.